Djevojčici zbog siromaštva morali odrezati nogu

Daniela Chacon još uvijek osjeća nogu koju je izgubila. Tačnije, osjeća nogu koju su joj morali amputirati kako bi joj spasili život od raka.

Daniela ima samo 14 godina i u razgovoru za CNN otkrila je kako je bila u teškim mukama mjesecima prije konačne dijagnoze.

Prisjećala se kako su njeni roditelji morali putovati dva sata automobilom do Caracasa, glavnog grada Venezuele, kako bi tražili odgovarajući lijek za nju.

Sjeća se kako su bili šokirani kad su napokon našli potrebne lijekove i vidjeli cijenu. Ona je imala i sreće zato što su joj u jednoj privatnoj klinici besplatno ponudili amputaciju, a bio je to jedini način da joj se spasi život.

Dr. Ruben Limas tužno priča: “Teška je to situacija meni kao doktoru i kao ocu da moram amputirati nogu djetetu sa samo 14 godina. Stopa preživljavanja raka u bilo kojoj južnoameričkoj državi je oko 70%, ali zbog našeg nedostatka opreme, suočeni smo s oko 30%”.

Situacija u javnoj bolnici je znatno teža, a ekipa CNN uspjela je tek nakratko ući i vidjeti prazne police s lijekovima, nevjerovatnu prljavštinu koja prožima čitavu bolnicu, a i osoblje je uvjereno da je sve veći broj infekcija uzrokovan upravo nedostatkom higijenskih uslova.

Jedan pacijent, povrijeđen u nedavnim prosvjedima, ima cijev koja izvlači tekućinu iz njegovog prsnog u običnu plastičnu bocu. Mladi anesteziolog Ricardo Rubio rezignirano govori: “Nema presedana za ovakav nedostatak lijekova, nedostatak medicinskih potrepština, raspad bolnica, ali i način na koji se odnose prema liječnicima”.

Neka siromašnija naselja pokazuju još gore znakove raspada čitave države. Porodica Dias živi uz ispusnu cijev kanalizacije, ali ne mogu se previše žaliti na dan kad su ih posjetili novinari.

Po prvi put u sedan dana mogu si priuštiti rižu. Najčešće jedu korijen yucce, inače ukrasne biljke najčešće stavljene na groblje, ali tog dana su imali rižu i svi su bili zadovoljni.

Denis Ester Dias, matrijarh u porodici, kaže da je sve preskupo.

“Šećer nam je preskup, a jedan kokos košta 1.500 bolivara”, priča ona.

Iako je to tek nekoliko kuna po tečajnoj listi, za nezaposlene je i to previše. Njen suprug je nezaposlen, ali čak i kad radi, mjesečno dobije 20.000 bolivara. To je dovoljno za 13 kokosovih oraha.

Glad je toliko pogodila čitavu državu da je svaki građanin izgubio, prosječno, više od 7 kilograma tjelesne mase tokom 2016. godine.

Najmlađa u porodici, trogodišnja Jennifer ponosno govori o ananasima koje imaju. Odlazi do hladnjaka i pokazuje dva kržljava i stara ananasa. I to je sve što imaju od hrane u frizideru.

A nedostaje im čak i vode.

“Cisterne s vodom nisu prošle već neko vrijeme. Ova bačva košta nas 2.000 bolivara”, priča Gayla Salazar pokazujući tek nekoliko centimetara vode koja je ostala.

Odgovori