“Moj suprug se ubio, prekasno sam shvatila šta ga je mučilo”

– Otišao je na posao sat ranije, uzeo zapakirani ručak i sve, a zatim je prije početka radnog dana sebi oduzeo život – rekla je njegova žena Megan Gamble-Holland.

Od tog dana je prošlo deset godina, a danas gospođa Gamble-Holland misli da joj je muž pokazivao određene crvene zastavice u svom ponašanju.

– On je trpio od socijalne tjeskobe, nije volio biti u prepunim sobama, to mu se jednostavno nije sviđalo. Kad bi bio u takvim situacijama, bio je jako nervozan i tih, ponekad su mu se čak tresle i ruke. Ali živjeli smo svoj živote oko tog njegovog problema, ja to nikad nisam spominjala, on bio jednostavno takav – prisjeća se Megan.

Dvije sedmice prije nego što je počinio samoubistvo počeo je o sebi razmišljati kao o čovjeku koji se brine za svoju porodicu, kao ocu i mužu. Ali, gledajući unatrag, sa svim što danas zna, sjeća se kako je bila šokirana nakon što je saznala šta je učinio.

Sjeća se da je bila strašno pogođena njegovim samoubistvom te je razmišljala kako je mogao ostaviti ženu samu s dvoje djece. Dylan je tad imao 6 godina, a Jaidana 9.

– Samo dan prije samoubistva je otišao u grad kupiti udice, štapove za pecanje i utege kako bi mogao prvi put odvesti svog sina na pecanje – prepričava Megan.

Nakon svega Megan je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj i tjeskoba, s kojima se i danas bori. Neki ljudi koje je smatrala prijateljima su samo nestali iz njenog života, a milioni pitanja koje je imala su ostali neodgovoreni. Dugo joj je trebalo da ponovo pronađe svoj mir.

– Shawn se nije znao otvoriti i razgovarati o stvarima koje su ga mučile – priča Megan za Bay of Plenty Times.

Nekoliko mjeseci nakon smrti supruga prijateljica joj je usput u razgovoru spomenula da bi bila izvrsni socijalni radnik. Megan je to bila jedna potpuno nova ideja koja joj se jako svidjela. Uskoro je upisala diplomski studij na Sveučilištu Te Wananga o Aotearoa u Palmerston Northu, gdje se uskoro i preselila. Odlučila je posvetiti svoj život borbi protiv depresije. Pridružila se grupi za podršku ljudima koji pate od depresije i tu je počeo njen novi put.

Od upisa pa do danas postala je članom odbora, organizirala više dana sjećanja za ljude kojima su bližnji počinili samoubistvo i svako malo organizira nove grupe podrške za sve kojima je potrebno.

U ovom trenu se dalje educira kako bi naučila kako intervenirati kod ljudi koji namjeravaju počiniti samoubistvo. Smatra da se treba pomoći ljudima koji pate prije, na vrijeme, spasiti im život i pokazati da nisu sami.

– Glasovi se trebaju čuti. Pogotovo kod muškaraca koji ne znaju komunicirati i izraziti svoje osjećaje. Uho koje sluša i ne osuđuje je plodno tlo da riječi same krenu. Ljudima u depresiji je potrebno da im neko kaže da nisu sami, da nisu jedini koji se tako osjećaju, da su ljudi oko njih koji ih slušaju i brinu se za njih. Niko nije imun, svi se ponekad osjećaju depresivno, bitno im je pružiti podršku na vrijeme – objašnjava Megan.

Većina ljudi koja počini samoubistvo ne želi umrijeti, ono što je većina željela je da bol nestane.

– Nekim ljudima je samo potrebno da ih neko vidi, doživi, da se osjećaju voljeno i potrebno. Nemojte se bojati reći svojim dragima da ste zabrinuti za njih. Slušajte mirno i pozorno kad ih pitate razmišljaju li o samoubistvu. Nemojte ih osuđivati li napadati. Dajte im vremena da izraze što osjećaju i kroz šta sve prolaze – savjetuje Megan.

Odgovori