‘Bio je najbolji student na godini, dolazio je iz ugledne i imućne zagrebačke obitelji. Sve je počelo kao prava ljubav. A onda je počeo pakao’

Svaka peta mlada osoba, prema istraživanju Centra za edukaciju i savjetovanje ima iskustvo nasilja u mladenačkim vezama. Nasilje ponekad završi drastičnim činom kao u nedavnom slučaju ubojstva Kristine Krupljan

Bio je drugačiji od svih mladića s kojima sam se družila. Nije brijao na aute i novac, nije mu vrhunac tjedna bilo subotnje opijanje i mijenjanje cura, bio je ispravan, pogađala ga je svaka nepravda, htio je mijenjati svijet. I bio je zaljubljen u mene. Imala sam osjećaj da me potpuno razumije, satima smo pričali i raspravljali, znali smo što onaj drugi misli i prije nego što je to izgovorio. Bila je to ljubav, ona prava, bezvremenska – priča Leona, danas 23-godišnja studentica zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

Ivan, pet godina stariji od nje, već je bio završio fakultet, kao najbolji student na godini, Leona je bila na početku. Dolazio je iz ugledne i imućne zagrebačke obitelji, ali ni sa čim nije pokazivao svoj status. Pomalo ga je i skrivao.

Prvih mjesec dana veze bio je najljepši period njezina života. Bili su ili skupa ili “na liniji” 24 sata dnevno i uživali. Leona više nije željela ništa drugo osim njega. Sve ostalo – prijatelji, izlasci, hobiji, fakultet – bilo je gubljenje vremena. Ubrzo ju je upoznao sa svojom obitelji i veza je tako, govorio je Ivan, postala “službena”.

Ivan se promijenio

No, od tog dana, kad je Leona postala službeno njegova – sve se promijenilo.

– Ivan se promijenio. Počeo me drugačije gledati. Procjenjivati, sumnjati, tražiti dokaze moje potpune predanosti. Ranije smo otvoreno pričali o svemu, o bivšim dečkima i curama, o svim detaljima naših ranijih života. On to više nije mogao podnijeti. Htio je čisti start, rekao mi je. To mi je na neki način imponiralo, njegove ljubomorne ispade smatrala sam znakom velike ljubavi i želje da svaki tren bude sa mnom. Nisam vidjela čemu to vodi ni kad je postalo puno ozbiljnije – priča.

A postalo je. Svaki put kad bi otišla na bilo kakvo druženje bez njega, on bi napravio scenu. S vremenom prestala je bilo gdje odlaziti – nije otišla na rođendan drage prijateljice ni na roštilj na Jarun ni na kavu s društvom. Sve manje i manje kontaktirala je s drugim ljudima. Ivan nije stajao: jednog dana je sustavno prekopao Facebook profile svih njezinih prijatelja. Na nekima od njih pronašao je stare fotografije Leone i bivšeg dečka.

– Potpuno je poludio. Urlao je, što će ljudi misliti, zar svi to moraju gledati, hoće li i naša djeca morati gledati mene s drugim muškarcima. Rekla sam, a da ni trenutak nisam posumnjala u ispravnost toga što govorim, da ću se pobrinuti da nestanu. Iznazivala sam sve prijatelje i zamolila ih da maknu fotografije. Imala sam osjećaj da ga jedino ja razumijem: on je ispravan čovjek, koji želi sve čisto i ispravno. Razočarao se ranije i nije htio da mu se to ponovno dogodi. Ja sam pak znala sebe, znala sam da sam dobra osoba, da ga volim, da ga nikad neću iznevjeriti ili prevariti i bila sam uvjerena da će sve s vremenom biti odlično, samo kad mu to dokažem – priča Leona. Zadala si je cilj da riješi njegovu ljubomoru, da mu se u potpunosti posveti i dokaže mu koliko joj je važan. I pri tom je bila spremna zapostaviti sve – za takvu ljubav, vjerovala je, to se isplati.

Kad je Ivan dobio odličan posao u inozemstvu, u manjem gradu u kojem je imao dosta rodbine, Leona nije dvojila: preselit će se s njim. Ostavit će i fakultet, i društvo, i obitelj. Imala je nepunih 20 godina. Roditelji su gutali strah, ali nisu je silom pokušavali zaustaviti.

– Kad sam ih kasnije, nakon svega, pitala zašto su mi to dozvolili, zašto se nisu usprotivili, odgovorili su mi – zato da se možeš vratiti. Sjećam se kako mi je mama, kad sam odlazila, rekla: tvoja te soba čeka, spremna da se vratiš svakog trena. Znali su da ću otići ma što oni rekli, a budu li se protivili, neću se vratiti iz inata. Osjećali su da to neće dobro završiti, bilo im je stvarno teško, ali su me pustili – priča Leona.

Krvava majica

U tjednu preseljenja, Ivan je otišao dva dana ranije kako bi pripremio teren. Prvih mjesec dana, dok ne dobije prvu plaću, živjeli su kod jedne njegove starije rodice koja je stanovala sama. Nakon mjesec dana, planirali su, unajmit će stan.

– On je otputovao u srijedu, a ja sam trebala busom doći u petak. No, tata mi je predložio da me odveze u subotu, jer sam imala stvarno puno stvari, te da i mama pođe s nama, da vide gdje ću se smjestiti i da upoznaju ženu kod koje ću živjeti. Meni je to bilo super i odmah sam javila Ivanu. Poludio je – priča Leona. Što mene tata ima voziti, urlao je. Jesam li se odlučila za samostalni život s njim ili mislim i dalje visiti na maminoj sisi? Ako će je oni voziti, rekao je, ne mora ni dolaziti.

– Proživjela sam dva dana pakla. Na kraju sam mami rekla istinu i molila je da me pokrije pred tatom. Mislim da je mami tada puklo srce. Otišla sam u petak busom – priča.

Ivan je radio i posao mu je oduzimao veći dio dana, a Leona je bila sama kod kuće, potpuno usmjerena na njega. Kuhala bi, spremala, organizirala mu mala iznenađenja, čekala da dođe kući i ispriča joj što mu se taj dan sve dogodilo. Ljubomorni ispadi su se nastavljali – poput onog kad je poludio jer je Leona navodno flertovala tijekom ručka sa sinom rodice kod koje su stanovali ili kad nije promijenila mjesto nakon što je pokraj nje sjeo poznanik.

Počeo je zarađivati i s vremenom su krenuli u potragu za svojim stanom. Na internetskom oglasniku pronašli su idealan stan, i veličinom, i cijenom, i izgledom. Dogovorili su s agentom da ga dođu vidjeti.

Te ju je noći prvi put pretukao.

– Baš u dogovorenom terminu Ivanu je iskrsnuo neki sastanak te sam otišla sama vidjeti stan. Stan je bio super, tamo je bila i vlasnica, jako draga i normalna žena, negdje blizu 50-e, s kojom sam popila kavu i sve se praktički dogovorila. U nekom je trenutku na minutu svratio i njezin suprug, došao je po nešto. Vratila sam se kući, ispričala Ivanu da je stan baš kao u oglasniku i dogovorili smo da sutradan dođemo potpisati ugovor i dati polog – priča.

Na sastanak s Ivanom i Leonom nije došla vlasnica, nego vlasnik. Upoznao se s Ivanom i pozdravio Leonu.

– Već na izlazu sa sastanka Ivan je poludio. Sasvim slučajno mi nisi spomenula da je u stanu bio i gazda, je li?, počeo je. Cijelo popodne smo hodali gradom i svađali se, jer je očito da ću ja njega varati s gazdom, da on neće moći mirno živjeti svaki put kad gazda bude dolazio po najamninu ili režije. Čovjek je bio najmanje 20 godina stariji od mene… – priča.

Vratili su se kući i odmah otišli u svoju sobu. Ivanu se, kaže, čim su ostali sami, promijenila faca. Kao da mu se zacrnilo pred očima.

– Počeo me udarati, divljački, šakama po glavi. Ja sam samo stajala, nisam se ni probala braniti. Samo sam šaptala ‘ne, neću te nikad prevariti, nikad’. Tiho, da rodica ne čuje. Kad je završio, legao je u krevet i zaspao. Majica mi je bila natopljena krvlju. Lice mi je bilo potpuno deformirano, kapilare u očima popucale, na glavi sam imala ogromnu razderotinu koja nije prestajala krvariti. Otišla sam u kupaonicu i razmišljala kako ću sad sve to zakamuflirati, da me nitko takvu ne vidi… – priča. Nije razmišljala da ode. To nije bila opcija – samo je željela da se smiri i da opet bude sve sjajno, kao ono jednom na početku.

Bijes koji ne prestaje

On se ujutro probudio ljutit, iznerviran “u kakvo ga je stanje dovela” i “na što ona sad sliči”.

– Obično nakon takvog ispada slijedi period kajanja, ispričavanja, plakanja. Kod njega to nije bio slučaj. On je i dalje bio bijesan, a ja sam ga samo htjela smiriti. Sjetila sam se da je jedan prijatelj iz grada otišao na odmor s djevojkom i da ga neće biti dva tjedna te sam predložila da se preselimo u taj stan dok se ne oporavim. Taj dan ležala sam u mraku u sobi ne mičući se, a rodici smo rekli da imam strašnu migrenu. U dva ujutro preselili smo se u prijateljev stan, da nas nitko ne vidi – priča.

Molila je Boga, kaže, da joj rane zacijele što prije, isprobala je sve pomade i obloge kojih se sjetila, jer svaki Ivanov pogled na njezino izubijano lice dovodio je do novih ispada.

Prošlo je manje od dva tjedna prije nego što ju je ponovno udario. Ovaj ga je put izbacilo iz takta što je morala u Zagreb kako bi riješila neke papire.

– Trebala sam putovati u nedjelju, a paranoje su počele u četvrtak. Počeo je divljati da se sigurno nikad neću vratiti iz Zagreba, kako će mi se svidjeti moj lagodni život kod roditelja i neki moj vršnjak s kojim sam se družila. Navečer sam pokušala smiriti situaciju, predložila sam da napravim kokice i da pogledamo film na televiziji. Nisam imala pojma o kojem se filmu radi, ali se dogodilo da se film bavi ženom koja vara muža. Prepala sam se samog njegova pogleda. Ugasila sam televizor i otišla iz sobe, u kuhinju, pored koje je spavala rodica. Bila sam prestravljena – priča. Cijelu je noć probdjela u kuhinji. On joj je još sat-dva mobitelom slao poruke da se vrati, a onda je zaspao. Ujutro se probudio i priopćio joj da od njezina odlaska u Zagreb nema ništa: ići će kad on bude imao slobodan dan.

– Prvi put sam mu se suprotstavila. Mirno me odveo u sobu. Bez deračine, bez ičega, počeo me tući. Prvi put se činilo da mu se zacrnilo pred očima. Drugi put je bio potpuno svjestan. Pristupio je tome vrlo sistematično: ni jedan udarac po licu, samo po tijelu i stražnjem dijelu glave. Kad je završio, mirno se okrenuo i rekao: ‘ja sad idem na posao. Kad se vratim, želim da nestaneš’. I samoj mi je teško danas povjerovati u to, ali da mi nije rekao da nestanem, ja vjerojatno ni tada ne bih otišla – priča.

‘Vraćaj se!’

Nazvala je mamu. Nije mogla priznati što se stvarno dogodilo – ni tada ni danima kasnije. Rekla je da se posvađala s Ivanom, da joj je grozno. Mama je bila spremna. – Vraćaj se iste sekunde – rekla joj je. – Uzmi prvi bus – za bilo kamo, ne treba biti za Zagreb. Samo otiđi iz toga grada, mi ćemo doći po tebe.

– Potrpala sam u kofer samo najnužnije i otišla na Autobusni kolodvor. Srećom, za sat vremena doista sam imala bus za Zagreb. Sjela sam u bus, mama je zvala svakih pet minuta, tresla sam se. Vrata busa još se nisu zatvorila kad je počeo zvati. ‘Vrati se, oprosti, ne mogu živjeti bez tebe.’ Nisam odgovarala. Treba mi par dana da se smirim, da se naspavam. Ni tada nisam mislila da se više neću vratiti – govori.

Na Autobusnom kolodvoru dočekala ju je sestra. Sledila se kad ju je vidjela.

– Sjećam se da je rekla – seko, prvo idemo u McDonald’s. Tek dva dana kasnije shvatila sam zašto. Uvijek sam, od djetinjstva, bila bucmasta. Kad sam se vratila u Zagreb, imala sam 46 kilograma. Ja sebe nisam vidjela, jednostavno nisam primijetila… – priča.

Dva dana je praktički prespavala. Kad se napokon razbudila, znala je da se Ivanu nikada neće vratiti.

Mama i tata su čekali. Nisu je ništa pitali, čekali su da bude spremna.

– Nisam im mogla reći, ali nekome sam morala. Nazvala sam prijateljicu iz djetinjstva. Sve sam joj ispričala, u povjerenju. No, ona je sve ispričala mami – govori.

Njezina mama, prijateljica Leonine mame, znala je da je ono što je Leona doživjela preozbiljno da bi se prešutjelo. Pozvala je Leoninu mamu na kavu. Leona je prvi put vidjela oca da plače.

– Drugi dan sam otišla u bolnicu. Napravila sam detaljne preglede, bila sam puna modrica od zadnjeg premlaćivanja, a mnoge rane od prošlog puta još nisu zacijelile. Detaljan liječnički nalaz odnijela sam na policiju – priča. Primio ju je vrlo ugodan inspektor, a Leona mu je ispričala sve – i to da je tijekom posljednjih nekoliko dana primila više od 800 poruka od Ivana.

Inspektor je bio vrlo iskren.

– To što si doživjela je pakao, ali on ti ništa nije slomio. Ako ti ništa nije slomio, to je prekršajno djelo, rekao mi je. Prekršaj, kao da je krivo parkirao auto, pitala sam ga. Da. To je novčana kazna, eventualno uvjetna – prisjeća se.

Kao da je krivo parkirao auto.

Stoga je predložio da ga kazneno gone, ali ne za premlaćivanje – koje je također ušlo u zapisnik – već za uznemiravanje. Također joj je savjetovao da ga blokira na mobitelu i Facebooku kako se uznemiravanje ne bi nastavilo. Ivan je pozvan na obavijesni razgovor, “u terminu u kojem mu odgovara”. Došao je. Ispričao je da je nikad nije ni pljesnuo, kamoli premlatio, a poruke je slao jer je strašno zaljubljen i htio je da mu se vrati.

Nakon mjesec dana iz državnog tužiteljstva stigao joj je upit je li se uznemiravanje nastavilo. Odgovorila je da nije, jer ga je blokirala. Par dana kasnije na kućnu adresu stiglo joj je rješenje o odbacivanju tužbe: nema nikakvih sumnji da bi mogao ponoviti djelo pa nema smisla dizati optužnicu.

Bolnica je, po službenoj dužnosti, morala prijaviti nasilje. Leona nikad nije saznala je li to učinjeno.

Ivan nije odgovarao ni za što.

– Nevin je dok mu se ne dokaže krivnja, zar ne?

Još joj se povremeno javi – otvara stalno nove Facebook profile i piše joj. Nekad je podsjeća na lijepe trenutke, nekad analizira gdje je Leona sve pogriješila, nekad je preklinje da se vrati, nekad divlja od bijesa.

Odvjetnici joj kažu da još uvijek postoje pravna sredstva da ga se goni. Ali, upozoravaju, to će trajati.

– Ne želim. Pobjegla sam prije dvije godine i još se liječim. Neću još godinama živjeti u tome, želim krenuti dalje – poručuje.

Svaka peta mlada osoba, prema istraživanju Centra za edukaciju i savjetovanje (CESI), ima iskustvo nasilja u mladenačkim vezama – vezama u kojima su partneri vrlo mlade osobe, najčešće još žive s roditeljima, većinu vremena još su uvijek u ulozi djeteta, a u ljubavnoj, emotivnoj i seksualnoj vezi nastoje biti odrasli partneri.

Nasilje u tim vezama – koje su nestalnije, kraće i neobaveznije – učestalije je, pokazuju istraživanja, nego u odraslim, zrelim vezama, brakovima ili izvanbračnim zajednicama, a može biti jednako fatalno: Kristina Krupljan (19) dulje se vrijeme svađala i mirila sa svojim dečkom Davidom Komšićem (20), prijavljivala ga je za nasilje, pa povlačila prijave, nije htjela čuti za njega, pa ipak odlazila s njim na večere. Kad mu je prošli mjesec rekla da ga definitivno ostavlja, ubio ju je, sa 30 uboda nožem.

Leona je, slažu se oni detaljno upoznati s njezinim slučajem, bila na korak do slične sudbine.

– Nakon prvog incidenta, pokazuju iskustva, nasilje postaje sve okrutnije i sve brutalnije – kaže dr. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, koja je izdala priručnik o nasilju u vezama mladih “Je li moguće da je to ljubav?”.

Velika očekivanja

Osjećaji kod tako mladih ljudi su dramatični, intenzivni, očekivanja velika, vjeruju da je njihova ljubav najveća na svijetu. I kad uvide da su partnerova ponašanja neprihvatljiva, vjeruju da ga mogu promijeniti i da će mu pomoći. Međutim, to se ne događa.

– Pritom na svoju vezu primjenjuju obrasce koje su vidjeli u vlastitoj kući i naučili na vlastitoj koži. Prema istraživanjima, 36 posto mladih osoba kaže da je djevojka koju je mladić udario to sama prouzročila. Često djevojke kažu da dobiju udarac samo kad zasluže. Ako su u svojem domu gledale kako mama dobije šamar, ali samo kad zasluži, ili ako su same kažnjavane batinama, ali pravedno, samo kad su zaslužile, i ako su im roditelji još objašnjavali da to čine za njihovo dobro, jer ih vole, onda ljubav vežu uz bol te nalaze opravdanja za ponašanje svojeg partnera – kaže dr. Buljan Flander.

Situacije u kojima oko 40 posto ispitanih adolescenata smatra da mladić smije udariti djevojku brojne su: ako ga ne sluša, ako ga namjerno ljuti, ako sumnja da mu je nevjerna, ako ga ne poštuje.

Još je zanimljivije što mladi smatraju da su znakovi ultimativne ljubavi.

– Na nedavnom predavanju u jednom srednjoškolskom razredu pitala sam: tko misli da je ljubomora važan znak ljubavi? Svi su digli ruke. Svi do jednoga. O tome moramo ozbiljno porazgovarati sa svojom djecom. Ljubomora nije znak ljubavi. Potpuna kontrola nije znak ljubavi i želje da se zaštiti partnerica. Izoliranje od okoline, društva, pa i obitelji nije znak ljubavi i želje da uvijek budu zajedno. Radi se o zadobivanju moći nad drugom osobom i kontrole nad nečijim životom – objašnjava dr. Buljan Flander.

Obrasci nasilja

Uobičajeni obrasci nasilja vrlo su slični onima kroz koje je prošla Leona, iako većina završi na psihičkom nasilju ili blažim oblicima fizičkog nasilja. Uslijed takvog ponašanja, uvjerena da je to znak ljubavi, a da je njegova naglost problem koji će ona, mlada djevojka, riješiti svojim trudom i ljubavlju, ona se doista izolira od svih, ostaje sama s njim, pada joj samopouzdanje i samopoštovanje, skriva od svih što se događa, počinje vjerovati da bez partnera ne može živjeti i na kraju počinje vjerovati da bolje nije ni zaslužila.

Ako takva mlada osoba nema adekvatnu socijalnu podršku, posljedice mogu biti kobne.

Mladi koji su odrasli u sigurnom emocionalnom okruženju mnogo lakše će stvoriti tople emocionalne veze i prekinuti one koje nisu zadovoljavajuće.

– Stoga je jako važno da roditelji češće pokazuju i verbaliziraju što je to ljubav, a što nije, da djecu pouče koja su im prava, a koje obaveze te da im usade spoznaju da je dobra veza ona u kojoj se međusobno uvažavamo i prilagođavamo, ali uz jasno poštivanje granica – kaže dr. Buljan Flander.

Kad roditelj primijeti da mu je dijete u lošoj vezi, da je nesretno, treba naći finu mjeru kako pritisak na dijete ne bi proizveo kontraefekt.

– Mlade osobe u takvim vezama teško prihvaćaju savjete jer ionako već znaju da njihova veza nije dobra, a ne mogu je prekinuti. Zato treba biti oprezan kako se ne bi stvorio kontraefekt, odnosno otpor i bunt. Treba izbjegavati obrazac ‘Vidjet ćeš ti što sam ti govorila’ ili ‘Jesam li ti sto puta rekla da nije dobar za tebe’, suzdržavati se od zabrane susreta s tom osobom i inzistiranja da vam dijete sve kaže. Treba mu biti na raspolaganju i pružiti mu svu podršku i pomoć kad odluči izaći iz takve veze. Iznimka je fizičko nasilje. Ako roditelj primijeti bilo kakav znak mogućeg fizičkog nasilja, mora izvući dijete na sve raspoložive načine, jer velika je vjerojatnost da je djetetov život ozbiljno ugrožen – savjetuje.

I treba potražiti pomoć. Ako je došlo do nasilja, osobito tjelesnog, savjetuje Priručnik, treba potražiti pomoć policije, centra za socijalnu skrb, poliklinike…

Treba pomoći sebi i tu će pomoć žrtva vjerojatno dobiti. No, u kažnjavanje nasilnika, s obzirom na Leonin primjer, ne treba biti siguran.

 

Odgovori